Prevencija seksualno prenosivih bolesti jedan je od temelja javnog zdravlja, ali u Srbiji, a posebno u južnim krajevima poput Pčinjskog okruga, osobe sa invaliditetom i dalje su gotovo nevidljive u zdravstvenim strategijama, edukativnim programima i medijskim kampanjama. Iako imaju iste potrebe i prava kao i svi drugi, prepreke u pristupu informacijama, testiranju i sredstvima zaštite često ih stavljaju u neravnopravan položaj.
Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, osobe sa invaliditetom mogu biti pod povećanim rizikom od seksualno prenosivih bolesti. Taj rizik ne proizilazi iz samog invaliditeta, već iz niza faktora – nedostatka prilagođenog obrazovanja, socijalne izolacije, zavisnosti od pomoći drugih, kao i povećane izloženosti nasilju i zloupotrebi.
U zajednicama gde se o seksualnosti i dalje govori sa nelagodom, OSI često ostaju izvan tokova informisanja. Na njih se i dalje gleda kao na osobe koje nisu seksualno aktivne, pa se retko uzimaju u obzir kada se kreiraju zdravstveni programi i kampanje. Takve predrasude im uskraćuju osnovno pravo na znanje, a neinformisanost ih čini ranjivijim na infekcije koje se mogu sprečiti pravovremenim edukacijama i pristupačnim uslugama.
U Pčinjskom okrugu prepreke su višestruke. Informacije o seksualno prenosivim bolestima najčešće su dostupne u štampanim brošurama sa sitnim fontom i stručnim terminima koji nisu prilagođeni osobama sa oštećenjem vida ili intelektualnim poteškoćama.
Zdravstvene ustanove, naročito one u manjim sredinama, često nemaju rampe, liftove ili toalete u koje mogu da uđu korisnici kolica, pa je testiranje fizički otežano. Pored toga, stigma u malim zajednicama i nedostatak poverenja u sistem dodatno odvraćaju ljude od toga da potraže pomoć. Strah da će njihovo zdravstveno stanje postati javno još uvek je snažan, naročito u okruženjima gde je diskriminacija svakodnevna pojava.
Zdravstveni radnici takođe retko prolaze obuke o tome kako da komuniciraju sa osobama sa invaliditetom na način koji je oslobođen predrasuda. Mnogi sagovornici iz civilnog sektora ističu da je empatija ključna, ali da se ona ne može očekivati ako ne postoji institucionalna podrška i kontinuirana edukacija. Potrebno je da lekari, medicinske sestre i savetnici nauče kako da pruže tačne, jednostavne i razumljive informacije, da saslušaju pacijenta i da mu pristupe sa poštovanjem, a ne kroz prizmu invaliditeta.
Put ka boljoj prevenciji podrazumeva nekoliko važnih koraka: da se osobe sa invaliditetom uključe u planiranje i sprovođenje kampanja, kako bi poruke bile razumljive i prilagođene; da testiranja postanu dostupna svima, uključujući i one koji žive u ruralnim područjima; da zdravstvene usluge budu pristupačne ne samo fizički, već i komunikaciono; i da distribucija kondoma i edukativnih materijala obuhvati udruženja osoba sa invaliditetom, centre za socijalni rad i škole. Jednako je važno da se o ovim temama govori javno, da mediji razbijaju tabue i da građani razumeju da je zaštita od bolesti pravo svakog pojedinca.
Prevencija bez izuzetaka ne znači samo dostupnost testiranja i kondoma, već i promenu načina razmišljanja. Kada su informacije, usluge i zaštita dostupni svima, smanjuje se broj zaraženih, ali i stigma koja prati seksualno prenosive infekcije. Za osobe sa invaliditetom to je mnogo više od zdravstvenog pitanja – to je pravo na jednak tretman, poverenje i dostojanstvo.
Empatija u javnom zdravlju znači da niko ne sme biti izostavljen. Sve dok postoji i jedna grupa koja ostaje van zaštitne mreže, sistem prevencije ne može biti potpun. Pravo na zdravlje podrazumeva i pravo na znanje, a javno zdravlje može biti snažno samo ako je istinski inkluzivno.
